Check in-anje karte za Aitutaki je bilo još jedno novo iskustvo za mene. Za početak sam, kao i uvijek, čekala mail koji će mi javiti da je check in otvoren. Tko čeka, taj i dočeka. Ne u ovom slučaju. Pomislila sam da se možda check in otvara tek 12 sati ranije ili tako nešto jer je u pitanju Air Rarotonga, mala lokalna aviokompanija. Nema veze, pričekat ću još malo. Sad je već 10 sati navečer, let ide za 11 sati i dalje ništa. Krenem u njihovu aplikaciju da vidim jel mogu išta napravit i sjetim se da aplikacija naravno ne postoji. Odem na web stranicu, trenutak olakšanja jer postoji kategorija my bookings i mogu vidjeti naše karte. Ali pogađaš što ne mogu vidjeti? Tako je, ne postoji opcija za check in. Pročitala sam cijeli web koji nije baš informativan i na ničije iznenađenje našla ništa. Pregledala sam cijeli mail unazad 6 mjeseci i opet nisam našla ništa. Odnosno, našla sam račun koji sam dobila prilikom kupnje karata. Zadnja slamka spasa!! Čitam po računu jel ima kakav info i na samom dnu stranice sitnim slovima piše nešto pomalo bizarno. Piše da trebamo doći na gate barem 15 minuta prije leta inače mogu naše karte dodijeliti nekom drugom. Kako to misliš samo 15 minuta prije leta? Ako nisam na aerodromu barem 3 sata oprat će me panika kao što je oprala Slavena Bilića na utakmici protiv Engleske. Napucali su nas 7-0 btw, ako je netko bio dovoljno sretan i propustio taj horor. Dakle, mi bismo u 15 minuta trebali: predati prtljagu, dobiti kartu, proći kontrolu, ukrcati se u avion i poletjeti. Zvuči nemoguće, ali hej, zvučalo je nemoguće da nas Englezi toliko nakantaju pa tu smo di smo. Naravno da neću doći na aerodrom samo 15 minuta prije, šta je s glavom? Došli smo sat i pol ranije. To je najviše što sam mogla izaći u susret svom mužu koji bi, da se njega pitalo, došao na aerodrom 16 minuta prije leta. Ušli smo na aerodrom i došli do prvog šaltera gdje su nas uputili da se javimo na nešto što bi najbolje opisala kao štand. Dečko za štandom nas praktički nije tražio ni putovnice već samo imena i isprintao nam „karte“. Karte su izgledale kao obični računi, iako bolji račun dobijem u McDonaldsu kada naručim kavu. Moram priznat da me to malo razočaralo jer sam se veselila suveniru u obliku avionske karte i očekivala da će imati nekakve maorske detalje na sebi. Umjesto toga, dobila sam bijeli papir, dužine 12cm s četiri reda teksta. Pa 12cm je sasvim pristojna dužina, rekli bi muškarci. Na istom štandu na kojem dobiješ kartu ti uzmu kofer, a ti se možeš samo nadati da će završiti u istom avionu kao i ti, jer kofer nije dobio nikakvu oznaku. Trebali smo poletjeti u 9 sati. 9 sati je došlo i prošlo. Oko 9i20 su napokon prozvali let za Aitutaki. Entuzijastično sam se ustala, došla do štanda i počela vaditi kartu kada me dečko za štandom zaustavio i rekao da nije pozvao naš let. Prvo sam bila zbunjena jer koliko letova u isto vrijeme ide za Aitutaki? A onda mi je bilo smiješno što lik očito po imenima/licima putnika zna u koji avion trebaš ići. To ti dovoljno stavlja u percepciju koliko putnika stane u jedan avion. Kada smo napokon dobili dozvolu da se ukrcamo u svoj avion, hodali smo pješke preko pola piste, jer su upute za sigurnosne mjere ovdje očito bacili u smeće. Kad smo kod sigurnosnih mjera, nismo prošli kroz nikakve skenere za ovaj let. Dovoljno se pouzdaju u vladu Australije da će ti zaplijeniti sve što treba, a jednom kada sletiš na Raru ne možeš kupiti ništa ilegalno, valjda. Nisam testirala ovu teoriju pa me nemoj držati za riječ. U avionu nas je dočekala naša stjuardesa Millie. Slušanje njezinih uputa je meni osobno bilo urnebesno i simpatično jer nikad nisam letjela avionom u kojem postoji samo jedna stjuardesa i koja umjesto „javite se osoblju“, kaže „javite se meni“. Iz nekog razloga me to jako zabavljalo. Još više me zabavio baggage claim kada smo sletjeli na Aitutaki. Baggage claim nije klasična pokretna traka po kojoj kruže koferi, nego koferi stižu u malom kamiončiću koji je meni izgledao kao Traktor Mileta (samo bez pileta). Na izlazu s aerodroma nas je dočekala teta koja nam je bila prijevoz i držala je nešto čemu sam se nadala da ću nekad u životu doživjeti. Držala je lei koji nam je zatim stavila oko vrata. Nakon svega što sam prošla s planiranjima, rezervacijama, chekiranjima, letovima, napokon sam stigla na najljepše mjesto na svijetu. Zamišljam da se ovako osjećaju sportaši kada osvoje olimpijsko zlato, a lei je bio moj lovorov vijenac.
Stigli smo u smještaj u kojem nas je dočekala naša domaćica. Provela nas je po smještaju, objasnila nam gdje je šta, uputila nas na restorane i ponudila da nam rezervira stol za ručak i za večeru taj dan. Pričali smo sigurno pola sata s njom i nismo znali da nas cijelo to vrijeme prisluškuje Karen u kući do. Čim je naša domaćica otišla, ova se ubacila sa svojim nekim savjetima i posrala je sve što nam je naša domaćica predložila. Umm, gospođo? Kao prvo zašto slušaš razgovore iz susjedne kuće koja nije toliko blizu da bi to uspjela „slučajno“ čuti. Kao drugo, sigurno neću poslušati savjet neke rendom Amerikanke, prije savjeta lokalne osobe. Mislim da Karen nije nikad upoznala osobu s Balkana jer je još pokušala imati neki chit-chat, na što smo ju srezali i otišli na ručak. To je bio odličan potez jer nas nije davila ostatak odmora.
Osim Karen, u smještaju nas je dočekala i prekrasna zdjela s voćem. Naravno da sam htjela probati apsolutno sve iz te zdjele pa sam odmah posegnula za nečim što je izgledalo kao ljubičasta šljiva. Na dodir mi se činilo kao da je malo tvrđe, ali me Kruno uvjerio da je to sigurno šljiva pa sam ju zagrizla. U idućem trenutku umjesto da uživam u njezinom savršenom okusu, ja slušam kako se kako se Kruno pokidao od smijeha jer je to što sam zagrizla marakuja, a marakuja se definitvno ne jede tako. Zagrizla sam u njezinu koru koja nije pretjerano ukusna, ako se netko pitao.
Budući da je Aitutaki dio Cookovih otoka, a na Rari smo već ustanovili da koncept vremena i rasporeda ne postoji, isto je bilo i ovdje. U smještaju nas je trebao dočekati skuter za koji, ne da ti samo ne treba vozačka, već nikog nije briga ni hoćeš li nositi kacigu. Uglavnom, skuter nije bio dostavljen kada je trebao biti pa smo krenuli pješke prema centru. Bilo je dosta vruće taj dan, oblačno ali sparno. Aitutaki ima još zanimljivije vremenske uvjete od Rarotonge. Dnevna temperatura se kreće oko 25 stupnjeva, a noćna temperatura se također kreće oko 25 stupnjeva. Dodaj na to kišu, vlagu, nedostavljeni skuter i činjenicu da do centra sada moram hodati 40 minuta, shvatiš da zapravo uopće nije nemoguće biti nadrkan na najljepšem mjestu na svijetu. Srećom, hodali smo samo 10ak minuta, ako i toliko, kada nam je stao policajac i pitao nas jel trebamo prijevoz. Prekrasan čovjek! Ali takvi su svi ljudi na ovom otoku (ne ti Karen). Kad smo kod ljudi, Aitutakićani – ovo sam izmislila, jako su ljubazni i uslužni.
Išli smo jednu večer na neku vrstu luaua. Kažem luau jer me na to podsjetilo, ali oni to zovu Island Night. Island Night se održavao u restoranu i sve rezervacije su bile popunjene. Došli smo tamo samo baciti oko da vidimo kako to izgleda jer je restoran na otvorenom. Stajali smo sa strane na travnjaku kada je do nas došao konobar i pitao nas želimo li nešto popiti i rekao da slobodno uzmemo stolice i sjednemo na travnjak, ako nam to odgovara. Nama je to bilo idealno jer smo htjeli na bilo koji način pogledati show.
Imali smo puno takvih mali interakcija s lokalcima u kojima su oni stvarno pokazali svoju uslužnost i ljubaznost. Ali, ima jedna jako čudna politika na otoku. Prvi dan smo išli na ručak i večeru u isti restoran koji nam je rezervirala naša domaćica. Sljedeći dan nismo htjeli ići na isto mjesto pa smo odlučili otići na drugu stranu otoka. Unaprijed sam naravno imala spremljen restoran u koji želim ići jer je bio preporuka na nekom izvoru i izgledalo je lijepo na slikama. Iako je to vrhunac sezone i iako lokalci kažu da je trenutno very busy na otoku, u većini restorana ćeš naći barem 5 slobodnih stolova. Tako je bilo i ovdje. Došli smo i vidjeli da ima hrpa mjesta i na terasi i unutra, ali oni nisu bili sigurni mogu li nas uopće primiti. Osim toga, nijedan stol nema znak da je rezerviran. Zabili su nas za neki mali stol i sljedećih 20 minuta nas nitko nije poslužio. Ne znam zašto smo tako dugo čekali da se ustanemo i odemo. Bitna informacija za nastavak priče; na ulazu u svaki restoran te pitaju gdje si smješten i na čije ime je rezervacija smještaja. Na prvu nisam obraćala pažnju na to, ali sam kasnije razvila teoriju. Da nastavim s pričom, nakon što smo se tako gladni i nadrkani ustali i otišli, odlučili smo otići u restoran gdje su nas večer prije tretirali kao gospodu. Došli smo tamo i na prvu konobarica nije bila sigurna gdje će s nama (iako je terasa poluprazna), pa nas je opet pitala za naša imena i smještaj. Dvije minute dogovaranja s glavnom konobaricom i vratili smo se nazad na poseban tretman. Odjednom bacaju crveni tepih pred tebe, konobari te nose do najboljeg stola, menu ne moraš ni držati već ga oni čitaju za tebe, a hranu dobiješ i prije nego ti je piva stigla za stol. Tada sam zaključila da je restoranima jako bitno u kojem si smještaju. Znači li to da imaju dogovore s određenim smještajima pa te zato bolje tretiraju? Znači li to da kad im kažeš u kojem si smještaju oni znaju koliko imaš para pa ćete sukladno tome tretirati? Prva teorija mi je izglednija. Pouka cijele ove priče; slušajte svoje domaćine kada vam kažu gdje da idete jesti.
Vrhunac ovog putovanja, i vrhunac moga života, je bio izlet u Aitutakijeve lagune. Skoro smo ostali bez tog iskustva jer jedini puni dan koji smo imali na otoku je bila nedjelja, a nedjeljom gotovo nitko ne vodi ture. Poslali smo tisuću mailova i whatsapp poruka i svi koji su nas odbili su nas uputili na nekoga pa smo na kraju ipak uspjeli naći agenciju koja radi i nedjeljom. Cijeli taj dan je objektivno bio najbolji dan u mom životu. Za početak dana sam pojela hrpetinu voća. Interesantno koliko je voće ukusnije kada mu skineš koru. Zatim nas je ispred smještaja pokupio veliki otvoreni kamionet koji nas je vozio do mjesta okupljanja. Vožnja je bila dosta zabavna jer nas je oprala kiša, a zatim se ubrzo formirala duga koja je na najljepši mogući način uokvirila nebo. U opisu izleta je pisalo da ćemo imati priliku vidjeti trevallyje. Nije mi ta riječ ništa tada značila i iskreno mi nije palo na pamet da je to neka vrsta ribe. Još manje mi je palo na pamet da se radi o ribi koja bi odlično prošla na castingu za neki horor film.
Došli smo do točke gdje se te ribeštine okupljaju i tek tada mi je Kruno pokazao sliku toga što nas čeka u oceanu. Vodič je usput rekao kako tu inače bude gužva jer svi turistički brodići dođu u isto vrijeme i da ćemo mi imati danas super doživljaj koji smo platili. Gospodine, mogu li ja dodatno platiti da ipak ne vidim te stvorove? Ali naravno da mama nije rodila pičku i skočila sam s broda direktno u zonu sumraka. I iskreno, zapravo su jako kul. Jednom kada se navikneš koliko su ružni i shvatiš da te neće progutati, nekako ti prirastu srcu.
Možda trevally nije najljepša riba u moru, ali zato je sljedeća lokacija najljepša na planeti. Stigli smo na tzv. Honeymoon island. Jako prigodno i tematski za naše putovanje, znam. Otočić je dugačak otprilike 500 metara i u tom trenu su se na njega iskrcali naš brodić i još jedan, znači ukupno 15ak ljudi. Vodiču je zbog toga bilo malo neugodno i ispričavao se što nas je zadesila takva gužva. Čini mi se da riječ gužva na ovim otocima ima neko drugo značenje. Nisam prošla cijeli svijet, ali od svega što sam vidjela na Havajima, Karibima, na talijanskoj i hrvatskoj obali, ovo je daleko najljepše mjesto na kojem sam ikad bila. S Honeymoon Islanda smo išli na sljedeći mali otočić kojeg su valovi i struje relativno nedavno formirali i tu smo dobili kokos koji smo zatim posadili. Da mi je netko nekad rekao da ću saditi kokose na Aitutakiju, prvo bi ga pitala šta ti je to, a onda bi mu rekla da nije normalan. Nakon ovog trenutka vrtlarstva smo imali ručak koji su naši vodiči pripremali za nas, a mi smo se do tada družili s preeeeslatkim crvenim rakovima. Za razliku od trevallya koji izgleda kao da je ispao iz Ralja, ovi rakovi izgledaj kao da su isplivali iz Male sirene. Naravno da među turistima uvijek mora biti i onih niskointeligentnih koji misle da je u redu maltretirati svaku životinju koju vide. Molim te, nemoj nikada biti taj turist.
Dalje smo išli na One Foot Island. Zanimljivo, iako otok ima oblik stopala nije po tome dobio ime. Priča o imenu je zapravo pomalo tužna. Prema legendi, tadašnje poglavice su zabranili pecanje na otoku. Unatoč tome, otac i sin su otišli pecati, a vrlo brzo su ih primijetili ratnici. Da bi zaštitio sina od ratnika, otac je tijekom bijega gazio po stopama sina, kako bi ratnici mislili da je samo jedna osoba na otoku. Plan mu je uspio jer su ratnici povjerovali da je zločin počinila samo jedna osoba jer nije bilo drugog para otisaka. Na taj je način otac zaštitio sina i omogućio mu bijeg, a sin je zatim poglavici prenio što se dogodilo. Poglavica je u čast očeve ljubavi i hrabrosti otok nazvao One Foot Island.
Jako kul stvar oko ovog otoka je što možete dobiti žig u putovnicu kao dokaz da ste posjetili otok. Još više je kul što je taj žig u obliku stopala. Je li ovo uopće legalno? Stavljati rendom žigove u službeni dokument kao što je putovnica? Ako netko zna, neka mi pliz javi.
Nakon ovih laguna, mislila sam da me priroda više ne možemo iznenaditi, ali Aitutaki nije bio ni blizu gotov s iznenađenjima za taj dan. Po povratku u apartman dočekao nas je nerealno slikovit zalazak sunca. Žuta i narančasta su se izlijevale po oceanu, a cijeli dojam su pojačale palme koje su zaklanjale plavo nebo i dale dodatnu dramatičnost zalasku. Ali to nije sve, uz ovaj nerealni zalazak sunca dobijete i ovo predivno gledanje zvijezda tu istu večer. Nadala sam se da ćemo imati barem jednu vedru noć jer su nam svi rekli da je gledanje zvijezda na Aitutakiju neponovljiv doživljaj. I dobili smo tu noć. Otok nema svjetlosno zagađenje jer javna rasvjeta ne postoji. Uz to, mjesec ne izlazi do dva ujutro i koliko god on prekrasan bio, njegova svjetlost može ometati uživanje u zvijezdama. Venera je plutala iznad oceana dok ju naposljetku ocean nije progutao i zatim je nastupila potpuna tama. Gledala sam u nebo iznad sebe i razmišljala kako bi bilo lijepo kada bi se pomaknuo još taj jedan tvrdoglavi oblak. A onda sam shvatila da to nije oblak. Gledala sam u mliječnu stazu koja je bila toliko intenzivna, prošarana plavom, ljubičastom i zelenom bojom, da moj mozak nije mogao procesuirati da to što gledam je stvarno svemir. Savršen dan. Od početka do kraja.
