Kažu da čovjek na svojim greškama uči. Možda ne baš svaki čovjek, jer ovaj homo sapiens definitivno nije naučio ništa iz greške koju je napravio na Arubi. Aruba je bila prvi otok na kojem sam bukirala smještaj u glavnom gradu čisto iz razloga jer je to glavni grad i ima smisla da budemo tamo. Ne, nema smisla, jer glavni grad ne znači i najbolji grad. Nema veze, napraviš to jednom pa drugi put nećeš ići tako besmislenom logikom. Dvije godine kasnije, napraviš istu besmislenu stvar. Rezervirala sam nam smještaj u Nadiju jer je to glavni grad Fidžija i želim ipak biti u nekoj civilizaciji u kojoj ćemo moći izaći navečer. Prva greška – Nadi uopće nije glavni grad Fidžija, druga greška – htjet ćeš izaći van navečer jedino ako si ninja kornjača naoružana nunčakama. Dobro je da sam pomiješala gradove, jer Suva, koja je zapravo glavni grad, ima još goru reputaciju od Nadija. Nisam nigdje u svojim istraživanja našla informaciju da je Nadi opasan i moguće da sam sve zabrijala, ali objasnit ću ti zašto više ne bi birala Nadi. Na aerodromu smo se našli s gospodinom preko čije agencije smo rentali auto. Bio je jako simpatičan i nije se ustručavao davati nam savjete. Glavni savjet je bio da ne ostavljamo auto izvan dvorišta u kojem nam je smještaj. Rekao je da po adresi zna gdje smo smješteni, upoznat je sa susjedstvo i sa sigurnošću zna da ima ograda koja se zaključava. Usput je rekao da nije baš pametno da po noći hodamo po susjedstvu jer bi nas mogli opljačkati. Ovo definitivno nisu informacije koje želiš čuti istog trena kada si zakoračio na otok, koji bi, prema tvojim očekivanjima, trebao biti raj na zemlji. Preuzeli smo auto i došli do susjedstva i smještaja koje je na dnevnom svjetlu izgledalo skroz okej. Pitali smo domaćicu jel okej da odemo prošetati do centra iako pada mrak. „Ma naravno, pa skroz je sigurno, nema ovdje kriminala“, reče ona dok veže debele čelične lance oko ograde, zaključava tri lokota i posprema ključ u sef. Odlučimo ipak otići u šetnju kako bismo sami sebi dokazali da pretjerujemo i da nije tako grozno. Izađemo i smještaja, vani je sada mrak, i u prvih 100 metara prođe auto s grupom muškaraca koji nam nešto viču i dobacuju. Okrećem se za 180 stupnjeva i sprintam do stana brzinom koja bi posramila i Sha’Carri Richardson. Ulazim u sobu i nemam vremena plakati, već otvaram booking, airbnb, expediu i tražim novi smještaj. Naravno da je sve u tom trenu ili popunjeno ili je koštalo kao moj bubreg. Kontam si, pa ako ostanem ovdje svakako će mi ga uzeti, pa možda bolje da ga prodam za jedno mirno noćenje. Kruno me ipak uspio smiriti i uvjeriti da ostanemo tu gdje jesmo. Povukli smo ormar preko ulaznih vrata, stavili nož pod jastuk i otišli spavat. Ujutro kada je svanuo dan, nije više izgledalo tako prijeteće. Domaćica nam je čak ispekla krofne i donijela na našu terasicu na kojoj smo u tom trenu gledali kako se naši susjedi iz Bosne i Hercegovine sprdaju s reprezentacijom Qatara.

Osim što nas je gospodin iz rent-a-cara pitao gdje smo smješteni, pitao je i gdje sve planiramo ići autom. Nismo imali konkretan plan, osim nekoliko točaka označenih na karti, pa je Kruno rekao da se planiramo provozati kroz cijeli otok. Ako čovjeku nije pao mrak na oči kada je vidio gdje smo smješteni, nakon ove izjave svakako je. Izgleda da istočna strana otoka nije baš civilizirana i vjerojatno je to razlog zašto nismo uspjeli naći nikakve informacije što raditi tamo. Cesta do te strane otoke ne postoji, već postoje blatni putevi iz kojih nas, kako nam je čovjek objasnio, nitko neće doći vaditi. Nismo htjeli da ovo bude ekvivalent hrvatskoj priči HGSS spašava turiste u japankama, pa smo ipak zaobišli tu stranu otoka. Suva, za koju smo ustanovili da je glavni grad, se također nalazi na toj strani i pitam se što bi bilo da sam tamo rezervirala smještaj.

Kako se najbolje opustiti od prve stresne noći nego u blatnoj kupki. Došli smo na ovaj otok totalno nespremni i nismo imali rezervaciju za ništa, već smo išli APP. Blatne kupke se nalaze u blizini botaničkog vrta do kojeg smo prvotno išli, ali nam je to uzelo manje vremena od očekivanog pa smo produžili do kupki. Moram priznati da nisam planirala pisati o ovom iskustvu jer je meni bilo sasvim normalno i nisam znala što bi istaknula ili zanimljivo rekla. Onda je na scenu nastupio Kruno koji je ovo sve doživio potpuno drugačije, a nisam to uopće znala do jučer. Ovo dalje čitaš iz njegove perspektive, samo je on polupismen (ovo je on rekao za sebe) pa ću ja prepričati kako je on to doživio. Prvo kada dođeš dobiješ svoju osobnu vodilju koja te usmjerava kroz cijelo iskustvo. Žena je bila, ono, velika žena, jako majčinski tip. Onaj majčinski tip koji znaš da te voli, ali ako nešto sjebeš će ti zavaliti šamarčinu od koje se nećeš tri dana oporaviti. Prvo nam je pokazala termalni bazen u kojem je voda otprilike 75 stupnjeva i zabranjen je za kupanje. Meni je to zvučalo odlično i imala sam veliku želju baciti se u njega, ali mi vodilja nije dala. Možda sam se previše puta našalila da želim ući i sada tek razumijem koliko je to Kruni bilo stresno jer vjerojatno nije htio da me žena utopi u tom bazenu.

Na Fidžiju smo naučili lokalni izraz koji je važan dio njihove kulture. Fiji time je izraz koji bi najbliže mogla usporediti s dalmatinskim pomalo, ali Fiji time je pomalo na entu. Kao osoba koja svuda mora doći na vrijeme, mrzi kašnjenje, voli raspored i strukturu, prezirala sam taj način života. Za neke situacije mislim da sam ja (a i ti) too Balkan for this, ali u nekim situacijama bi nam svima bilo bolje da usvojimo Fiji time način života. Prva situacija se dogodila odmah prvu večer i tada još nisam znala za taj izraz. Ne da bi to nešto promijenilo ili da bi mi bilo lakše da sam već tada znala. Uglavnom, došli smo na večeru u restoran i ostali 2 sata duže od planiranog. Znam da smo mi Balkanci dosta specifični i da imamo najbržu i najbolju uslugu na svijetu (skroz objektivno), ali ne želim nepotrebno tratiti vrijeme u restoranu. Pogotovo ne onda kada se nalazim na drugoj strani svijeta gdje želim iskoristiti svaku minutu što je moguće bolje. Fiji time znači da će ti konobarica donijeti menu 15 minuta nakon što si sjeo za stol, narudžbu će uzeti još 20 minuta kasnije, jelo ćeš dobiti nakon sat vremena, a naplata računa traje dodatnih 15 minuta. Nisam se ni usudila naručiti desert da ne bi slučajno morala prespavati tamo. Druga situacija, i situacija u kojoj smatram da nijedan prosječni Balkanac ne bi ostao smiren, je gužva u prometu. Jedan dan dok smo se vraćali iz Lautoke do Nadija, zapeli smo u njihovoj prometnoj gužvi.

Ovo ću im priznati, jako je kul imati takvu smirenost i voljela bi da sam po tome više kao oni. Ono što im nikako nije kul je to što je svaki izlet na koji smo išli kasnio s polaskom između 30 i 40 minuta. Neće te zakinuti za vrijeme provedeno na izletu, jer jednako toliko kasniš i s povratkom s izleta. Možda mi to sve ne bi toliko smetalo da nisam imala rezervaciju za večeru na koju sam htjela stići. Lažem, vjerojatno bi mi jednako smetalo. Osim što smo zbog Fiji timea već kasnili nazad, bio je neki problem s brodom pa smo morali još malo čekati. Kada smo već zapeli, barem smo zapeli tamo gdje i Tom Hanks. Nije ti jasno o čemu pričam? Bili smo na otoku na kojem je sniman Castaway, ilitiga na naški, Brodolom života. Na istom tom otoku je snimana 14. sezona Survivora, što mi je danas zanimljivo samo iz razloga jer smo tjedan dana kasnije otišli na Aitutaki, na kojem je snimana 13. sezona Survivora. Pomislio bi čovjek da smo toliki fanovi i da smo se uputili na Tour de Survivor. Ovaj otok je ono što sam zapravo cijelo vrijeme očekivala od Fidžija; neukroćena priroda, tirkizno more, hrpe kokosa posvuda, morski psi i raže. Morskog psa nažalost nisam vidjela, ali sam vidjela ražu kako skače iz oceana pa ću reći da je to još i bolje. Na otoku su nam vodiči pokazali kako pronaći dobar kokos te kako ga otvoriti i to je trajalo sveukupno 3 minute. Nakon što su završili, Kruno je htio napraviti isto i to je trajalo otprilike 3 sata. Na otoku koji vrvi kokosima, mi smo tražili jebeni kokos 2 sata i onda sam još sat vremena čekala da ga otvori. Na moju velik sreću, naišli su lokalci koji su mu pomogli, inače bi vjerojatno i dan danas sjedila i čekala. Osim kokosa i raža, vidjeli smo i Wilsona. Ne kužim stvarno zašto se Tom Hanks žali; bilo je super.

Drugo lice Fidžija, i ono što većinom vidiš na društvenim mrežama, su resort otoci. Na jednom takvom otoku smo rezervirali dva noćenja i proveli tri dana. S obzirom da se tu nema puno toga za raditi, odmah prvo jutro smo bukirali turu Traženje dupina. Dupine nismo našli, bar ne one koje sam očekivala. Izlet je bio poprilično zabavan jer se ocean, ili Posejdon osobno, pobrinuo da nam bude zabavno. Vozili smo se u malom gliseru i s nama su bila još 3 para. Jedan par je bio iz neke azijske zemlje, ne sjećam se niti znam prepoznati od kuda su točno. Sjećaš se kako sam rekla da nismo našli dupine, možda je to ipak bila kriva izjava. Budući da su valovi imali natjecanje koji će nas prije prevrnuti, djevojka iz Azije je zvučala kao dupini za vrijeme parenja. Naravno da ne znam kako zvuče dupini kada se pare, ali ovo je najpristojnije kako to mogu opisati. Tijekom izleta smo došli do, ne znam ni sama kako da to nazovem… Terena? Dijela oceana? Na kojem se svake godine održava prvenstvo u surfanju. Dosta bizarna scena vidjeti konstrukciju za suce, usred oceana, dok oko tebe kilometrima nema apsolutno ničega. Sada su i valovi imali potpunog smisla. Nije sve bio adrenalin na ovom putovanju. Fidži je također poznat, odnosno stanovnici kažu da je poznat, po svojim masažama. Svaki lokalac će vam reći da je to najbolja masaža na svijetu, iako većina lokalaca nikada nije ni napustila otok. Mala digresija: u jednoj vožnji taksijem smo se raspričali s taksistom i upravo on nam je rekao da većina ljudi nikad nije bila izvan Fidžija. Dosta tužna činjenica, pogotovo kada si ti tu došao s drugog kraja svijeta. Shvatiš koliko si privilegiran oko toga gdje si rođen, gdje živiš i koje sve prilike imaš. Taksist se vjerojatno isto tako osjećao jer mu je bilo nevjerojatno da je mladi par došao skroz iz Hrvatske. Koliko mladi? Za Krunu je mislio da ima 16 godina, ali je isto tako mislio da je doktor ili odvjetnik. Nisam sigurna kako se to dvoje uklapa. Pitao nas je što pijemo dok smo na otoku i kada je čuo da pijemo pivu usred “zime”, bio je vidno šokiran. Da se razumijemo, zimi se temperature na Fidžiju kreću između 25 i 30 stupnjeva. Ne znam koliko stupnjeva bude ljeti, ali ako na 25 stupnjeva piju čaj i rum, onda im ni piva neće pomoći preko ljeta. Za kraj je taksist nahvalio njihove masaže i rekao da ne smijemo otići s otoka dok ne probamo barem jednu.

Zašto sam onda dobila upalu svih mišića u pokušaju da iskontroliram svoje smijanje? Jer je jedan od tretmana bio zamatanje u krastavce. Ni danas evo ne znam zašto mi je u tom trenu to bilo toliko smiješno, ali bilo je. Prvo mi je stavila krastavce na oči i to je imalo smisla. Ali kada je krenula prekrivati svaki milimetar moga lica s tim trakicama svježih krastavaca, nisam mogla ne zamisliti sebe i Krunu kako ležimo jedno do drugog kao dva jebena krastavca. Urnebesno.